Svakodnevna liturgijska čitanja

Naš novi projekt: Dnevna čitanja. Svakodnevna liturgijska  čitanja na Facebook-u. 

(Po)Hvala u našem svakidašnjem životu

Kada si zadnji put doživio da ti je netko baš iz srca rekao hvala ili te pohvalio za nešto? A kada si ti to nekome učinio? Zašto smo danas tako siromašni u izricanju nečiije dobrote? Počnimo od najbanalnije stvari, općepoznato je da ako psa želimo nešto naučiti, moramo imati vrećicu slastica sa sobom. Kada pas nešto dobro napravi, nagradimo ga i keksima i riječima, pohvalimo ga. Ako već psa, životinju tako potičemo i pohvaljujemo, kako onda još više ne bi trebali čovjeka? Pri odgoju djeteta, kažu stručnjaci, važno je dijete stimulirati, pohvaljivati da bi razvilo samopouzdanje, stablinu ličnost, da bi se osjećalo dobro u svojoj koži. Ali već kad dijete prelazi u dob kada nije tako ranjivo (iako ostaje mnogo više cijeloga života, nego što mi mislimo da je), u adolescenciju gdje je u određenom stupnju stabilnije, takva komunikacija strelovito opada. I tako što je stariji čovjek, teže nam pada pohvaliti ga, a još teže reći hvala. 
Čini se kao da se netko vodi onom starom latinskom acta, non verba, samo previše dosljedno. Ma od kakve bi nam koristi onda bilo toliko more riječi, kad su samo djela bitna? Zašto bi si čovjek skovao takve divne riječi, kad od njih nema učinka? Ne može se apsolutizirati ni jedna strana, ali sigurno je danas puno više na cijeni ono učinjeno, nego rečeno. A znate zašto? Jer naše doba funkcionira po principu odmah i sada, svaki učinak mora biti što brže vidljiv. Strpljenja, strpljenja. Riječi ostavljaju dugotrajne posljedice, bilo dobre, bilo loše. Što djetetu govorite, vidit ćete za petnaestak godina kako ga je oblikovalo. Istina je, djela nekad stravično bole i usijecaju se, ali riječi su opasnije jer su podmuklije. Dublje teču i teže izlaze na površinu, kao rijeke ponornice. 
Ovdje se više želim usmjeriti na riječi pohvale i zahvale jer vidim veliki deficit tih riječi u rječniku prosječnog čovjeka danas. Gore sam već spomenula kako ćemo i malo dijete i psa, pohvaliti bez zadrške, a što nas to priječi prema našem vršnjaku, prema nekome tko je nama jednak ili čak bolji od nas u nečemu? Više je razloga. Jedan od njih je što je ego čovjeka ponekad toliko velik da jednostavno ne može vidjeti čovjeka pored sebe i dati mu priznanje da je dobro što postoji, a kamoli što više. To je opako, ali može se lakše riješiti, nego kad čovjek nema dovoljno. A čega to dovoljno? Dobrih, toplih riječi. Kada je netko ostao zakinut, pa se ne zna ni izraziti. Ovdje se može nazrijeti začarani krug, u kojem su posljedica i uzrok često isti subjekt, ali i rješenje problema. Ima i drugih slučajeva, daleko učestalijih, od ovih skoro graničnih, a to su: teško nam je vidjeti dobro u čovjeku koji ima toliko mana, a još teže oprostiti i tražiti oprost. Kako netko čijih mana sam se nagledao i naslušao, koji je toliko puta pogriješio može meni ili nekome učiniti dobro? Zbog toga često prešutimo nekoga pohvaliti ili mu zahvaliti, a pogotovo je teško tada sebe ne staviti u podređenu ili nadređenu poziciju prema drugome čovjeku. Stalno puštamo da nam se ljudi oko nas dokazuju i da mi prosuđujemo. Guše nas sudovi, naše oči uprte prema unutra, naša uspoređivanja. A ne zapitamo sami sebe, zar i sam nisam čas gore, čas dole? Priznajmo i sebi da smo grešni, ali isto tako da imamo dobra u sebi i da smo ga i sami sposobni činiti.
Koji je lijek? Oprost, strpljenje, molitva, LJUBAV. Samo priznaj čovjeku do sebe da je čovjek, da vrijedi, da ima više dobra nego što ti vidiš, dopusti mu da raste, potiči ga da raste. Zahvali mu da se osjeća vrijednim što postoji, pohvali ga da osjeti da ga priznaješ takvim kakav jest, a da može i više, i bolje. I naravno, u svemu ovome ne može biti zaboravljen jedan temeljni odnos, odnos s Bogom. Zahvališ li Bogu? Još više, pohvališ li Boga? Malo čudno zvuči, ali ta pohvala ne znači da smo mi na “višoj razini” pa dajemo “poticaj” Bogu. Najljepše je sročeno u Katekizmu Katoličke Crkve pravo značenje pohvale našemu Gospodinu:
2639 Pohvala je oblik molitve koja najneposrednije priznaje Boga Bogom. Ona ga slavi radi njega samoga, i povrh svega što čini, slavi ga jer ON JEST. To je sudjelovanje u blaženstvu čistih srdaca koja Boga ljube u vjeri prije nego što ga vide u Slavi. Po njem se Duh sjedinjuje s našim duhom da svjedoči da smo djeca Božja, svjedoči za Sina jedinorođenoga u kojem smo posinjeni i po kojem slavimo Oca. Pohvala upotpunjuje druge molitvene oblike i prenosi ih onome koji im je izvor i cilj: "Bog, Otac od kojega je sve, a mi za njega" (1 Kor, 8,6).

Neželjena odgovornost i otupljena savjest, a glad za moć

Pomalo iz društva iščezava pitanje zašto patnja jer je svima toliko izvikana ljudska sloboda poslužila kao opravdanje za sve postupke pa tako i alibi za svako zlo, koje je za jedne užitak, a za druge patnja. O patnji bi pitali samo oni koji je doživljavaju, ali ne oni i koji je čine. Za ove druge sve počinje i završava njihovom slobodom. Bahateći se naokolo moći, vlasti, ponosom, bez imalo savjesti i odgovornosti, a i što će im to, kad su oni slobodni?
Nabrojat ću nekoliko stvari koje zadnjih dana mi se vrte po mislima i ostavljaju gorčinu: silovanje djece u školi, samoubojstvo žrtava nasilja, odnos prema životu od začeća i na kraju monstruzno (ne može se nazvati životinjsko jer se tako životinje ne ponašaju ni prema svojoj ni tuđoj vrsti) zlostavljanje životinja. Mnogi bi me možda ovdje prozvali zbog nabrajanja odnosa prema životinjama i ljudima u istoj rečenici, dakako da nije isto. Ono što želim istaknuti je to da je Bog dao vlast i upravljanje čovjeku nad životinjama (ne i nad drugim čovjekom), a to je toliko nemilosrdno iskoristio proširivši na sve stvoreno (uključujući čovjeka) i stavljajući svoju slobodu kao kriterij svega opredjeljujući se biti diktator i tiranin svemu stvorenom bez ikakvog uzora u Bogu kao pravednom Ocu po kriteriju milosrđa i ljubavi. Uz vlast i upravljanje neodvojivo ide odgovornost i briga, a ne okrutnost, nadmoć, iskorištavanje, zlostavljanje.

Još gorči okus ostavlja nemoć nad svim ovim što bi čovjek sve želio kriknuti drugome, kriknuti svijetu, onima koji su odgovorni bez odgovornoti. Koji je to priziv savjesti, ako se više što ima i prizvati, koja je to ljudska dimenzija koja je probuđena, a koja je to ostala uspavana, zatomljena? Hoće li čovjeka progutati vlastita glad za moći, ponosom, vlastita oholost?

Gore je već spomenuto kako iščezava pitanje o ljudskoj patnji, to mišljenje je zasnovano na temelju toga što čovjek prestaje tražiti odgovor u nečemu iznad čovjeka jer vidi odgovor na to u čovjeku do sebe. Toliko se već čovjek objasnio postupcima u navodnoj slobodi, da patnik može samo tražiti milost i pomoć od Gospodina, ali ne više i krivnju.

"I tebi baš što goriš plamenom. Od ideala silnih, vječitih.."

Živimo u jako zanimljivom društvu danas. Uvijek su najglasniji oni koji imaju najmanje prava na to, dok oni koji poduzimaju prave poteze i žrtve, šute i podnose sve provokacije sa strane, jer tko se žrtvuje ne troši uzalud snagu nekoga izazivajući i igrajući se riječima. Došli smo do paradoksa da se domoljublje mjeri pripadanjem nekoj stranci. Zanimljivo s obzirom da je upravo politika i političke stranke ono sto je uništilo državu i svaku slobodu nekoga za nešto. 

Pravo je domoljublje gospodstvo: kad poznaješ svoju povijest, kad poznaješ svoju kulturu i tradiciju, kad ljubis svoj materinji jezik tako da dopuštas kvalitetnu raspravu bez podmukle provokacije i koristiš taj jezik za dobro, a ne zlo, kad ne dopuštas nijedom političaru da ti postane uzor i ideal jer ti jasno da nijedan političar nije takve visine dostojan, kad si miran, svoj i dostojanstven i kad ne dozvoljavaš sebi odgovor na bilo koju provokaciju jer si jednostavno iznad toga trošeći svoju snagu za opće dobro. Domoljublje nije ideologija, domoljublje nije priprosto ni zatucano, domoljublje nije sebično. Domoljublje čovjeku širi vidike, uči ga postenju i poštovanju, jer onaj tko ljubi i poštuje svoje, znat ce se korektno odnosit i prema tuđem. Domoljublje, gospodo, nije nikakva stranka ni politika. 

Domoljublje je način života, koje počinje s tim da ne bacaš ni najmanje smeće po podu do toga da dostojanstveno podneseš poraz, ne uzoholis se u pobjedi, a nepravdu strpljivo trpiš ne namećući "vlastitu" pravdu. Domoljublje nije samo izlazak na izbore, već želja i volja da se pomogne prvom susjedu iako je on za drugu politicku opciju. Domoljublje nije i nikada neće biti agresivno, napadno, provokatorski nastrojeno, netoleratno i nehumano.

- Petra Herco

Hvala ti!

Zašto smetaju "Vatikanski ugovori"?

Dragi su mi oni koji uopće ne znaju što sadržavaju ugovori RH i Vatikana a toliko pričaju o njima. Ne mogu se oteti dojmu da im smeta isključivo "Vatikanski" a ništa drugo. Nažalost, vide isključivo površinu. Možda zato i jesu ateisti...

Fenomen kratkotrajne ljudske savjesti (svijesti)

Ovih dana toliko često čujem riječ žrtva i pomalo me više bode u uši što se toliko stradalih ljudi povlači po raznim polemikama, raspravama i stavlja na ljestvice mjerenja kako bismo mi ljudi jedni drugima nešto mogli dokazati i to preko onih kojih među nama više nema. Svaki je ljudski život iznad naših usta i razmišljanja i sramota neka je svakog čovjeka koji ga pokuša ocijeniti, vrednovati ili odlučivati o njemu. I žrtve nečega kao što je terorizam, agresija, totalitaristički režimi, rat, i žrtve za nešto kao što je domovina, sloboda koju uživamo, dom nad glavom, vjera, sve su to žrtve i povijesti i sadašnjosti, i našeg područja i cijeloga svijeta. Prema jednima naročito osjećam zahvalnost, u drugima vidim primjere krajnjeg pouzdanja u principe zbog kojih podlažu svoj život, a u trećima mi s dubokom žalošću zvoni pitanje zašto svaka žrtva, ljudska osoba koja je poginula, tako olako dobije samo svoj datum i pokoju ružu i svijeću? Gdje nestane važnost nečijeg života koji nam na tako bolan način progovara: " Promijeni se! Probudi se! I ja i ti smo dio povijesti i ne dopusti da svijet prolazi kao pijesak kroz tvoje ruke! Ne postaj prah prije nego što se vratiš u prah zemlje! Dok život imaš, čini svačiji život vrijednim i boljim!". Žrtve će biti tragične, sve dok oni koji dolaze nakon njih ništa ne mijenjaju. A za ova vremena ostaje samo jedna poruka:"Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni." (Ps 23,4)

Vukovar, moj prijatelju, nemoj zaboravit

A ja? A ja prijatelju, još se sjećam njihovih suza, njihove krvi, njihove patnje. Premda, godine prolaze, prijatelju. Prošlo je više od dva desetljeća. Ali u mom srcu još je njihov žar, njihova žrtva za ideale. Ta žrtva, taj žar, nikad prijatelju se neće ugasit u mom srcu. Te rane, one su i danas svježe! I danas, kako njih, tako i mene bole te rane. Produbljuju rane oni prijatelju, koji nisu znali to živit, nego su lagano zaboravili. "Pusti njih, oni su mrtvi, poginule budale za ideale!"-Rekli su mnogi, prijatelju. Nemoj ih zaboravit, molim te. Živi i ti to, prijatelju, živi! Ne daj da se to ugasi, ne smije. Ako ugasimo to, prijatelju, ugasili smo ono što nas je sačuvalo u zemlji mora i gora, ravnica i planina...