Kada si zadnji put doživio da ti je netko baš iz srca rekao hvala ili te pohvalio za nešto? A kada si ti to nekome učinio? Zašto smo danas tako siromašni u izricanju nečiije dobrote? Počnimo od najbanalnije stvari, općepoznato je da ako psa želimo nešto naučiti, moramo imati vrećicu slastica sa sobom. Kada pas nešto dobro napravi, nagradimo ga i keksima i riječima, pohvalimo ga. Ako već psa, životinju tako potičemo i pohvaljujemo, kako onda još više ne bi trebali čovjeka? Pri odgoju djeteta, kažu stručnjaci, važno je dijete stimulirati, pohvaljivati da bi razvilo samopouzdanje, stablinu ličnost, da bi se osjećalo dobro u svojoj koži. Ali već kad dijete prelazi u dob kada nije tako ranjivo (iako ostaje mnogo više cijeloga života, nego što mi mislimo da je), u adolescenciju gdje je u određenom stupnju stabilnije, takva komunikacija strelovito opada. I tako što je stariji čovjek, teže nam pada pohvaliti ga, a još teže reći hvala.
Čini se kao da se netko vodi onom starom latinskom acta, non verba, samo previše dosljedno. Ma od kakve bi nam koristi onda bilo toliko more riječi, kad su samo djela bitna? Zašto bi si čovjek skovao takve divne riječi, kad od njih nema učinka? Ne može se apsolutizirati ni jedna strana, ali sigurno je danas puno više na cijeni ono učinjeno, nego rečeno. A znate zašto? Jer naše doba funkcionira po principu odmah i sada, svaki učinak mora biti što brže vidljiv. Strpljenja, strpljenja. Riječi ostavljaju dugotrajne posljedice, bilo dobre, bilo loše. Što djetetu govorite, vidit ćete za petnaestak godina kako ga je oblikovalo. Istina je, djela nekad stravično bole i usijecaju se, ali riječi su opasnije jer su podmuklije. Dublje teču i teže izlaze na površinu, kao rijeke ponornice.
Ovdje se više želim usmjeriti na riječi pohvale i zahvale jer vidim veliki deficit tih riječi u rječniku prosječnog čovjeka danas. Gore sam već spomenula kako ćemo i malo dijete i psa, pohvaliti bez zadrške, a što nas to priječi prema našem vršnjaku, prema nekome tko je nama jednak ili čak bolji od nas u nečemu? Više je razloga. Jedan od njih je što je ego čovjeka ponekad toliko velik da jednostavno ne može vidjeti čovjeka pored sebe i dati mu priznanje da je dobro što postoji, a kamoli što više. To je opako, ali može se lakše riješiti, nego kad čovjek nema dovoljno. A čega to dovoljno? Dobrih, toplih riječi. Kada je netko ostao zakinut, pa se ne zna ni izraziti. Ovdje se može nazrijeti začarani krug, u kojem su posljedica i uzrok često isti subjekt, ali i rješenje problema. Ima i drugih slučajeva, daleko učestalijih, od ovih skoro graničnih, a to su: teško nam je vidjeti dobro u čovjeku koji ima toliko mana, a još teže oprostiti i tražiti oprost. Kako netko čijih mana sam se nagledao i naslušao, koji je toliko puta pogriješio može meni ili nekome učiniti dobro? Zbog toga često prešutimo nekoga pohvaliti ili mu zahvaliti, a pogotovo je teško tada sebe ne staviti u podređenu ili nadređenu poziciju prema drugome čovjeku. Stalno puštamo da nam se ljudi oko nas dokazuju i da mi prosuđujemo. Guše nas sudovi, naše oči uprte prema unutra, naša uspoređivanja. A ne zapitamo sami sebe, zar i sam nisam čas gore, čas dole? Priznajmo i sebi da smo grešni, ali isto tako da imamo dobra u sebi i da smo ga i sami sposobni činiti.
Koji je lijek? Oprost, strpljenje, molitva, LJUBAV. Samo priznaj čovjeku do sebe da je čovjek, da vrijedi, da ima više dobra nego što ti vidiš, dopusti mu da raste, potiči ga da raste. Zahvali mu da se osjeća vrijednim što postoji, pohvali ga da osjeti da ga priznaješ takvim kakav jest, a da može i više, i bolje. I naravno, u svemu ovome ne može biti zaboravljen jedan temeljni odnos, odnos s Bogom. Zahvališ li Bogu? Još više, pohvališ li Boga? Malo čudno zvuči, ali ta pohvala ne znači da smo mi na “višoj razini” pa dajemo “poticaj” Bogu. Najljepše je sročeno u Katekizmu Katoličke Crkve pravo značenje pohvale našemu Gospodinu:
2639 Pohvala je oblik molitve koja najneposrednije priznaje Boga Bogom. Ona ga slavi radi njega samoga, i povrh svega što čini, slavi ga jer ON JEST. To je sudjelovanje u blaženstvu čistih srdaca koja Boga ljube u vjeri prije nego što ga vide u Slavi. Po njem se Duh sjedinjuje s našim duhom da svjedoči da smo djeca Božja, svjedoči za Sina jedinorođenoga u kojem smo posinjeni i po kojem slavimo Oca. Pohvala upotpunjuje druge molitvene oblike i prenosi ih onome koji im je izvor i cilj: "Bog, Otac od kojega je sve, a mi za njega" (1 Kor, 8,6).
Nema komentara:
Objavi komentar