Ovih dana toliko često čujem riječ žrtva i pomalo me više bode u uši što se toliko stradalih ljudi povlači po raznim polemikama, raspravama i stavlja na ljestvice mjerenja kako bismo mi ljudi jedni drugima nešto mogli dokazati i to preko onih kojih među nama više nema. Svaki je ljudski život iznad naših usta i razmišljanja i sramota neka je svakog čovjeka koji ga pokuša ocijeniti, vrednovati ili odlučivati o njemu. I žrtve nečega kao što je terorizam, agresija, totalitaristički režimi, rat, i žrtve za nešto kao što je domovina, sloboda koju uživamo, dom nad glavom, vjera, sve su to žrtve i povijesti i sadašnjosti, i našeg područja i cijeloga svijeta. Prema jednima naročito osjećam zahvalnost, u drugima vidim primjere krajnjeg pouzdanja u principe zbog kojih podlažu svoj život, a u trećima mi s dubokom žalošću zvoni pitanje zašto svaka žrtva, ljudska osoba koja je poginula, tako olako dobije samo svoj datum i pokoju ružu i svijeću? Gdje nestane važnost nečijeg života koji nam na tako bolan način progovara: " Promijeni se! Probudi se! I ja i ti smo dio povijesti i ne dopusti da svijet prolazi kao pijesak kroz tvoje ruke! Ne postaj prah prije nego što se vratiš u prah zemlje! Dok život imaš, čini svačiji život vrijednim i boljim!". Žrtve će biti tragične, sve dok oni koji dolaze nakon njih ništa ne mijenjaju. A za ova vremena ostaje samo jedna poruka:"Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni." (Ps 23,4)
Nema komentara:
Objavi komentar