Brak-sakrament ili samo zajednica?

Večernji list i mnogi drugi mediji prenose papine reforme vezane za poništenje braka. Na prvi pogled 14 uvjeta nije možda puno, no kad se malo dublje promišlja o važnosti i značenju braka i ti uvjeti dolaze u drugačiji kontekst. Prije svega valja poći na početak i razumjeti što je to uopće ženidba, što je brak da bi se pravilno mogle shvatiti I promjene. Crkva ženidbu ubraja u sakramente. Vjeronaučna definicja sakramenta je "vidljivi znak nevidljive Božje prisutnosti". Samim time predstavlja nešto izuzetno sveto i cijenjeno u Crkvi. Ne samo u ovom slučaju, već i u mnogim drugima nedostaje najprije vjeronaučne izobrazbe pa se zbog nedostatka znanja stvari podcjenjuju ili shvaćaju olako.
Svjesni smo nezavidne uloge Crkve u današnjem svijetu. Nakon što se više-manje cijeli svijet odrekao svojeg temeljnog identiteta, svojeg stava o braku, o obitelji, Crkva je jedina koja na to gleda onako kako je od samih početaka od Boga određeno. Svjedoci smo sve većih i jačih pritisaka na Crkvu da promijeni definiciju braka, točnije da ga obezvrijedi, da mu "ne daje toliko važnosti". 

Tko imalo poznaje kršćanstvo, srest će se sa "zajedništvom". Bog nije sam, nego su 3 osobe koje čine božansku narav. Obitelj nije pojedinac, nego jedan muškarac i jedna žena sa svojim pomstvom. Toliko o horizontalnom poretku. Vertikalni nam donosi povezanost svećenika s Bogom, isto tako svakog pojedinca ili bračnog para s Bogom. Dakle, u kršćanstvu je izrazito bitno zajedništvo. S druge strane svijet od nas traži odricanje od zajedništva ili traži isključivo ekonomsko zajedništvo (jedan od razloga je što je čovjeka lakše poljuljati u identitetu i uvjerenjima ako osjeća da je sam, istodobno pojedincu je lakše oholo se izdići iznad i beskrupulozno promicati svoje ideologije). Izdvajajući čovjeka iz zajedništva kojem treba pridnositi smanjuje se i njegova odgovornost kako za svoje postupke tako i za reakcije na okolinu. 

Uporno se pokušava čovjeku olakšati da ne mora snositi nikakve posljedice jer ‘’svaki je čovjek grešan’’. Na tu frazu se mnogi izvlače iako svjesno čine grijeh. Ne vidim razloga zašto bi se inzistiralo na tome da se čovjeka olakšava od odgovornosti ugađajući svijetu, a ne na tome da se čovjeka ispravno odgoji i osnaži kako bi stvarno bio sposoban nositelj zajendice. Nažalost se danas u Crkvi i svijetu rijetko govori o takvome POZIVU na brak koji traži i odgovornost i žrtvu jednako kao POZIV na služenje Bogu u celibatu samo na drugačije načine. Brak je savršeni čin ljubavi koji od zaručnika traži fizičko-duhovno-psihičku zrelost. U tim temeljnim dimenzijama pronalazimo cjelovitost čovjeka. Dakle i brak traži cjelovitog čovjeka! Svjesni smo da ima onih koji nisu pozvani na brak ili nezreli ulaze u brak. Evanđelist Matej (19,12) navodi genijalne misli: "Ima ljudi koji su od majčina krila nesposobni za ženidbu; ima takvih koje su ljudi učinili nesposobnima; i ima takvih koji se odriču ženibe zbog kraljevstva nebeskog." 
Veliki je problem crkvenog pogleda na brak i famoznih 14. točaka pape Franje što se ne gledaju uzroci za brak, nego posljedice braka. Uporno se naglašava da je samo cilj ubrzati postupke, a ne kao ništa bitno mijenjati. Možda je trebalo prvo izdati kakve upute za službenike i njihov način rada, no izgleda da ja danas svemu bitno senzacionalistički pristupiti. Zar je lakše uklanjati posljedice nego liječiti uzroke? Je li veći grijeh raskid zaručništva ili braka? Lakše je stvari postaviti na prave temelje od samog početka, oprostite teže je u početku, ali svakako je plodonosnije. Današnja Crkva mora znati da nije ništa pogrešno s brakom nego s ljudima koji iz tko zna kakvih razloga ulaze u brak. Zašto predbračni tečajevi ne govore o pravim vrijednostima braka? O jednom istinskom odnosu muškarca i žene, zajedničkom ili pojedinačnom odnosu s Bogom? Brak je dar, ali i poziv. Drugačiji, ali ne manji poziv na savršenstvo! Poziv na uzdizanje do Boga! I kao takav ne smije gubiti na svojoj vrijednosti.