Standardna priča ide otprilike ovako: dođe jedan druželjubivi svećenik na župu ili osnuje neku zajednicu, izuzetno se svidi narodu ili određenoj skupini, zajedno napreduju, ali pošto znamo kakva je služba svećenika, jednom mora napustiti i tu zajednicu i zaploviti dalje. Nažalost tada se među nekima od onih koji ostaju rađaju ovakva pitanja: “Otišao je moj don N.N. Gdje ću sada na Misu?”
Pri ovom odmah u početku želim reći da mi nije namjera kritizirati dobre odnose svećenika i župljana ili unutar nekih zajednica, već samo istaknuti neke, prema mom mišljenju, negativne stvari.
I tako odlaskom pastira, zanemaruje se ili potpuno napušta pobožnost, traži se nova osoba koja će nadomjestiti odlazak, traži se novo mjesto gdje će se upotpuniti ona praznina. Sasvim je jasno da je to iskrivljena slika sakramentalnog kršćaninovog života koja je vezana na jednu osobu, a kriva je jer ta osoba nije Isus Krist. U moru današnje potrebe za afektivnim životom, ispunjenim emocijama, prenaglašenom radošću i veseljem, a onda drugom krajnošću depresije i tuge s ogromnim amplitudama pada i rasta, gubi se određena stabilnost i postojanost koja bi trebala biti odlika jednog kršćanina. Svoj život ugrađuje u pijesku: drugim osobama, zajednici, svećeniku, samom sebi, osjećajima, a ne u samoj osobi Isusa Krista od kojeg sve navedeno proizlazi. I sve to nama zaista jest na dar, ali On je prvi, On nam to daruje da nas uputi k Njemu, a ne da ostanemo samo na jednoj površnosti. Zar nam je ikada dar bio važniji od osobe koja nam dariva?
Još jedan problem koji često ide uz ovu navezanost je i jedna vrsta zatvorenosti što nikako u Crkvi ne može biti poželjno. Zajednica koja se zatvara oko svoga pastira je u biti u strahu, nema povjerenja u Božju providnost. Njima je sada dobro dok su jednim s drugima oko svoga pastira i tako treba ostati, jer što će oni ako se dogodi koja promjena. Sasvim je jasno da su tu stvari krivo postavljene. Mislim da imamo dovoljno primjera u Svetom Pismu koje o ovim stvarima jasno progovara (sjetimo se da je učenicima bilo dobro s Učiteljem, ali su išli dalje među ljude).
Sada okrećući priču, ako nam je Krist prvi, shvaćamo da je i naš svećenik darovan nama i pozvan da Njemu služi. Da nama bude primjer i vrata ka Kristu. Da se poveže s ljudima, uđe u njihove živote da ih može prinjeti Njemu. Da je njegova služba biti uvijek dostupan i na usluzi svakom potrebitom, naglašavam svakom, a ne samo “odabranima”. Da bi on bio dobar svećenik, svoje ja podlaže Kristu, da bi se uvijek Krist vidio prvi i jedini, a ne nečiji ego koji se pokušava ispuniti na račun svoje službe. Takav primjer ostavljajući, što ponekad nije nimalo lako, uči i vjernike tako postupati, da i oni bez obzira na svećenika/zajednicu uvijek šire i traže samog Gospodina. Kolika krivica u navezanosti postoji od vjernika, tolika postoji i od svećenika. Dužni su i jedni i drugi one potrebite dovesti Gospodinu ne tražeći svoga računa tu. Jedni za druge su pozvani moliti da bi ih On vodio ispravnim putem, a ne kako se često dogodi kritizirati svećenike kuda idu, iz prikrajka promatrati, a ni molitvom ne djelovati!
Nema komentara:
Objavi komentar