Iza nas je povijesni dolazak patrijarha SPC Irineja u Hrvatsku. Razlog dolaska je liturgijsko slavlje povodom 400. obljetnice bogoslovije na Krki pokraj Kistanja. U trodnevnom pohodu za nas katolike je posebno zanimljiv ekumenski susret s nadbiskupom Puljićem u Zadru, zatim s nadbiskupom Barišićem u Splitu. Tijekom zajedničkih susreta katoličkih pastira s pravoslavnim poruke su bile izuzetno umjerene, kako se kaže "u duhu ekumenizma". Međutim poruke tijekom slavlja na Krki su bile izuzetno dvojbene, proračunate i u duhu velikosrpske politike. Svojim porukama patrijarh Irinej u dušama katoličkih vjernika je pogazio ono što je izjavio u Zadru, zatim u Splitu.
Međutim, po mom mišljenju je najdvojbenija jedna stvar koji na pravi način nije dotakla ni hrvatska javnost, ni Hrvatska biskupska konferencija. Riječ je naravno o "srpskoj" bogosloviji na Krki. Prenosim tekst fra Bazilija Mate Bašića:
"Iako patrijarh Irinej govori da su pravoslavci na Krki od 14. stoljeća moram reći da to baš nije istina jer natpis sa zaglavlja i žrtvenika svjedočanstvo su da je u 15. i 16. stoljeću postojala zgrada, no nikako ne potvrđuju da je pripadala pravoslavcima, što je vidno iz izvješća ninskoga biskupa 1598. godine. Doba Osmanskih osvajanja bila su teška vremena za katolički samostan. Više puta spaljen je i uništen od strane Turaka. Usprkos tome samostan nisu ugasila ni paljenja ni pustošenja. Redovnici ovog samostana su još u 17. stoljeću izjavljivali da "se priznaju Hrvatima i katolicima". Isti katolički redovnici su bili prisiljeni pobjeći pred turskim provalama i progonima. Sklonili su se u Zadru, gdje im je papa Inocent X. 1655. dao dvije crkve, koje su bile u vlasništvu franjevaca trećoredaca glagoljaša.
Najstarija godina koja spominje pravoslavne redovnike u krčkom samostanu jest 25. kolovoza 1648. koja je spomenuta u terminaciji 20. studenoga 1649.. Tim dokumentom generalni providur, dozvolom zadarskog nadbiskupa daje kaluđerima sv. Arhangjela katoličku crkvu Bl. Gospe Maslinske pod Zadrom na privremenu upotrebu, iz čega slijedi da je utemeljenje pravoslavnih samostana u Krupi i na Krki bilo u razdoblju od 1598. do 1642. godine..
U kasnijem ugovoru sa franjevcima, samostanski redovnici su izjavili da "žive u službi grčke Crkve staroga ilirskoga ili hrvatskoga jezika"
Pa toliko o povijesnosti Irinijeve izjave..."
Nakon pročitanog teksta i poruka našim pastira ostaje pitanje: "zašto šutite?". Zašto se Crkva u Hrvata olako odriče svojeg identiteta? Zašto hrvatska historiografija, javnost i sama Crkva dopušta širenje povijesnih neistina i svojatanje? Slična stvar se dogodila s starohrvatskom crkvom sv. Spasa na vrelu Cetine. Koje je sagrađane pet stoljeća prije njihovog dolaska i za koju srpska historiografija na čelu s Milojem Vasićem kaže da je: crkvu Vaznesenja Hristovog "koju je koncem XIV vijeka podigao srpski pravoslavni kralj Bosne Stevan Tvrtko za svoje srpske podanike na Cetini".
Ovaj tekst nije usmjeren ni protiv SPC, ekumenizma ili ne daj Bože HBK. Usmjeren je protiv "formalnog" ekumenizma, onog samo izgovorenog ili na papiru. U dušama vjernika kako katolika tako i pravoslavaca treba zaživjeti ekumenizam. Ekumenizam u svojoj biti nije figa u džepu, nego istiski suživot. Taj istinski suživot ne poznaje proračunatost, nego samo istinu i ljubav. Dok ekumenizam ne bude prožet idealima istine i ljubavi ne znam u kojoj mjeri će uistinu zaživjeti.
Za kraj misli generala Praljka koje na najbolji i najjasniji način pojašnjavaju situaciju:"Mir se može donijeti samo onda ako se na određenom području napravi pravda. Pravdu je moguće dobiti samo ako ispred sebe imamo istinu - a istina mora biti zasnovana na činjenicama."
Nema komentara:
Objavi komentar