Unutarnji govor ili što sebi govorimo?

Vjerovatno ste se barem jednom  ‘’uhvatili’’ u razgovoru sa samim sobom ili vodeći unutarnji monolog i pri tom se zapitali je li sve u redu s vama i je li to normalno? Ne brinite, slijedi pozitivan odgovor: normalno je. Psiholozi tu pojavu stručno nazivaju unutarnji govor i upozoravaju samogovornike da bi trebali obratit pažnju na ono što si govore i na koji način.

Ljudi često nisu svjesni svojih reakcija i običavaju reći nešto poput: ‘’ Nisam to htio tako napraviti.’’ , ili ‘’Ispalo je drugačije nego što sam mislio.’’. Nekada nas možda neočekivane situacije ili podražaji ‘’izbace iz tračnica’’ i učinimo ili rečemo nešto što nismo htjeli. Ima i onih trenutaka, kada uopće nismo u mogućnosti reagirati ‘’ ostanemo bez riječi’’, ali čak i u tim situacijama naš unutarnji govor nije izostao.

Imaju li takve naše reakcije, kao i neke druge s bitnijim i većim utjecajima,  veze s onim kako mi postupamo sa sobom? Je li naš samogovor povezan s onim što govorimo drugim ljudima, utječe li na naše odnose?
Započet ćemo od jednostavnijeg: samogovor kao samokontrola. Neprijeporno je važan u odluci i dogovoru sa samim sobom kakvu poruku želimo odaslati i kako želimo odreagirati. Primjerice, ako smo u konfliktnoj situaciji skloni u sebi  ponavljati sve ono što nas je i dovelo do te situacije, a i mnogo toga još nadodavati kao ‘’ ulje na vatru’’, možemo zaključiti da ćemo taj konflikt još više produbiti, za razliku od one osobe koja bi se poticala na smirivanje. Naša reakcija će ovisiti o onome što se dogovorimo sa sobom, u skladu s onim što želimo od konkretne situacije, tako ćemo i uskladiti naše ponašanje s razmišljanjem.

No postoji i onaj drugi, možda bitniji utjecaj samogovora. Bitniji u smislu da zasigurno ima opsežnije i dugotrajnije posljedice , ali manje je primjetan i sami smo ga vrlo često nesvjesni. To je naš stil ili način objašnjavanja situacija koje nam se događaju, posebice onih loših. Mi iz šale nekada znamo koristiti nazive pesimist ili optimist, a da i sami ne znamo kako bismo okarakterizirali ni jedne ni druge, osim nešto površno i stereotipno. Upravo ta dva tipa ljudi se savršeno uklapaju u teoriju samogovora i pomoću njih je poznati psiholog Seligman u svojoj knjizi Naučeni optimizam pokušao odgonetnuti  koja je tajna uspjeha optimista, ili tajna neuspjeha pesimista. Zaključio je da je to upravo njihov stil objašnjavanja.

Samogovor ili naš stil objašnjavanja uzroka nečega i stvari oko nas bi nam trebao postati što svjesniji i jasniji. Kada nam se nešto dogodi, obratimo pažnju misli koje će nam proći kroz glavu, posvijestimo ih. One su veoma bitne da bismo se uistinu mogli spoznati, da bismo ako nešto ne valja, to mogli ispraviti ili ako je nešto dobro, da bismo to nastavili nadograđivati. Bitno je naglasiti da je promjena i korigiranje našeg samogovora moguća, a prvi korak je ulazak u dubinu i posvješćivanje naših automatskih misli.
Govorimo si lijepe stvari, njegujmo odnos sa samim sobom, ali ostanimo i realni. Posvijestimo si naš nutarnji govor i ne zanemarujmo ga. Možda si ipak imamo nešto bitno reći.

Ako smo skloniji vjerovati da su loši događaji koji nam se dogode dugotrajni, sveobuhvatni ,u smislu da obuhvaćaju  više područja života ili osobu u cjelosti, i da smo mi sami krivi, naginjemo pesimizmu. Nasuprot, optimisti su uvjereni u privremenost loših događaja, ne generaliziraju ih i imaju više samopouzdanja. Ali kakve to sve veze ima sa samogovorom? Mi nažalost, često nismo svjesni vlastitog stila objašnjavanja jer su to automatske misli koje se javljaju neposredno poslije ili u tijeku situacije, a upravo nas one određuju kojem tipu pripadamo. Tako će primjerice optimist izjaviti: ‘’ Ne sviđam mu se, njemu baš i nisam simpatična.’’, a pesimist bi si to objasnio na ovaj način: ‘’ Ne sviđam mu se, sigurno sam odvratna.’’. Sada već možemo naslutiti da naš samogovor nije besmislen, a ni bezazlen. Krajnji pesmizam može dovesti do osjećaja bespomoćnosti ili depresije, otežati naše odnose, oslabiti učinkovitost u radu ili učenju, tolika je moć naših nutarnjih riječi – misli. 

Skloni smo njegovati odnose s ljudima i birati riječi koje im upućujemo, a što je s nama samima? Kakve si riječi govorimo, pazimo li na sebe? Možemo li nam za ono što sebi govorimo biti izlika da nas nitko ne čuje? Nažalost, iako nas ne čuje nitko, primjetno je u našim reakcijama i ponašanju, što više bitno nas određuje. Ne samo da je zamjetljivo u okolini, nego utječe na našu kvalitetu življenja.